ei10-06Brenko

Please download to get full document.

View again

of 48
All materials on our website are shared by users. If you have any questions about copyright issues, please report us to resolve them. We are always happy to assist you.
Information Report
Category:

Documents

Published:

Views: 2 | Pages: 48

Extension: PDF | Download: 0

Share
Related documents
Description
Narodna medicina
Transcript
  103 Praktičari narodne medicine 1   Ovaj rad dio je šireg, desetogodišnjeg istraživanja narodne medicine na području Hrvatske. Tijekom istraživanja skupljani su podaci o ra- zličitim praksama, vjerovanjima i stavovima prema bolesti i zdravlju te ulozi koju su praktičari narodne medicine imali za okolinu u kojoj  žive i rade. Podaci dobiveni terenskim istraživanjem uspoređeni su s relevantnom etnološkom i antropološkom literaturom te liječničkim  prikazima tako da rad obuhvaća razdoblje od kraja 19. stoljeća do danas. U tekstu se pokušava utvrditi koje su funkcije imali praktičari narodne medicine i kako su se te funkcije mijenjale tijekom vremena,  odnosno kako današnja upotreba narodne medicine ima drugačije  gospodarske, ideološke i društvene pretpostavke ne samo za pojedince, već i za društvo u cjelini. Ključne riječi: narodna medicina, alternativna medicina, iscjelitelji Uvod P ostoje različiti pristupi medicinskim problemima. Povi- jest medicine do 20. stoljeća uglavnom su pisali liječni-ci. U svojim radovima oni se najčešće bave ulogom medicine u razvoju čovječanstva. Posljednjih desetljeća o toj temi počinju pisati i stručnjaci s drugih područja znanosti: antropolozi, sociolozi, filozofi i povjesničari koji medicini pristupaju više kulturolo-ški, tretirajući različite medicinske sustave kao kulturne konstrukcije. 2   1  Članak je djelomice skraćeni rad objavljen u Sociologiji sela 165-166(3-4)/2004 2  Budući da svaka kultura ujedno stvara i teorijski sustav koji nam omogućuje razumijevanje bolesti, an-tropolozi se zalažu da se i za liječenja u nezapadnjačkim kulturama, koja su se najčešće proučavala u sklo-pu istraživanja vjerovanja i magije, koristi termin medicina. Aida Brenko Etnografski muzej Zagrebabrenko@etnografski-muzej.hrUDK / UDC 39:61](497.5) 615.89(497.5) Preuzeti rad / Reprinted paper  Primljeno / Received: 21.12.2004.Prihvaćeno / Accepted: 28.12.2004.  104 Etnološka istraživanja  /   Ethnological Researches Od šezdesetih godina 20. stoljeća, istraživanja vezana uz medicinska shvaćanja neza-padnjačkih kultura daju osobit doprinos razvoju antropološke i etnološke misli. An-tropološki orijentirana istraživanja medicinske sustave shvaćaju kao semantičke, po-lazeći od pretpostavke da je definicija bolesti kulturna kategorija i sastavni dio općeg sustava simboličkih vrijednosti. Zato nam shvaćanje bolesti može poslužiti u razumi- jevanju semantičkog sustava drugih kultura budući da sve kulture podrazumijevaju određenu klasifikaciju bolesti, njezine simptome i liječenje. Uvjerenje da načini lije-čenja bolesti u nezapadnjačkim kulturama posjeduju svoju vlastitu racionalnost koja proizlazi iz svjetonazora različitog od našeg te da takvo liječenje može također biti funkcionalno i djelotvorno, značajan je doprinos medicinske antropologije. 3  (Levi-Strauss, 1989:165-183; Otto, 1993:25-36).  Istraživanje narodne medicine europskih naroda imalo je drugačiji razvoj. Pojmovi narodna  medicina, pučka medicina, seljačka medicina, tradicionalna medicina, prirodna medicina i sl.  danas se često koriste kao sinonimi. Velik broj različitih pristupa istraživanju narodne medicine,  kao i različite tradicije unutar pojedinih zemalja, doveli su do terminološke neujednačenosti. U ovom se radu koristi pojam narodna medicina jer on u istraživanjima kod nas ima već određeno  povijesno i društveno značenje.  Potkraj 19. stoljeća, u vrijeme kad se etnologija kod nas pokušava utemeljiti kao znanstvena  disciplina, proučavanje narodne kulture uglavnom se odvijalo u odnosu prema elitnoj kulturi.  Kad se govorilo o narodnoj kulturi, u prvom se redu mislilo na seljačku kulturu, karakterističnu  za seljačko stanovništvo u predindustrijskom razdoblju. 4  Oblici izražavanja u narodnoj kulturi  uspoređivali su se s analognim oblicima u «gospodskoj kulturi». Usporedna kategorija za na- rodnu medicinu postala je školska, znanstvena, ortodoksna, konvencionalna ili, kako se danas  najčešće naziva, službena medicina. 5   Razlika između službene i narodne medicine očituje se u naobrazbi, znanju i društve-nom statusu onih koji prakticiraju narodnu medicinu kao i njihovih pacijenata. Na-ravno, postoje ljudi koji se bave medicinskom praksom i potječu iz puka, ali to nužno ne znači da se uvijek radi o narodnoj medicini. Postupke liječenja koji proizlaze iz osobnih uvjerenja i individualnih praksi ne možemo smatrati narodnom medicinom. Pod pojmom narodna medicina podrazumijevali su se oblici liječenja, to jest pojmovi 3  Takav stav izaziva i moralne dvojbe. Mnoge prakse, beskorisne ili čak štetne s medicinskog gledišta za-padne kulture, racionaliziraju se kao nešto što je «drugačije». Za razliku od medicinskih stručnjaka, koji se zalažu za dovođenje humanitarne pomoći i sprečavanje bolesti u nerazvijenim zemljama, antropolozi dvoje oko toga treba li se uplitati u shvaćanja bolesti pripadnika drugih kultura ili naprosto promatrati i proučavati njihovu kulturu. 4  Suvremena etnologija i antropologija ne bave se više samo seljačkom kulturom, već svim nižim društve-nim slojevima, odnosno neslužbenim oblicima kulture. 5  «Službena se medicina temelji na shvaćanju tijela i njegova djelovanja onako kako ga shvaćaju zapadna društva. Radi se o pojmovima bolesti i zdravlja koji su politički i kulturno prihvaćeni u određenoj sredini od strane institucionaliziranog zdravstvenog sustava, kojeg je državna administracija priznala i uključila u službeni obrazovni sustav i zdravstvenu skrb dotične države. Službena medicina priznaje samo one terape-utske postupke čija se djelotvornost može utvrditi kliničkim eksperimentom. Takvi načini liječenja temelje se na znanstvenim, racionalnim premisama ili hipotezama.« (Rozman, Godec prema Židov, 2000:140).    105 Aida Brenko, Praktičari narodne medicine o bolesti i zdravlju, koji se temelje na pučkim tradicijama i koji su kolektivni, odnosno svojstveni cijeloj zajednici u određenom razdoblju.S druge strane, ono što danas nazivamo neslužbenom medicinom, prilično je neo-dređen pojam. Kao sinonimi najčešće se koriste pojmovi alternativna i komplemen-tarna medicina, nekonvencionalna medicina, neortodoksna medicina, holistička me-dicina. 6  Kod nas je najuobičajeniji naziv alternativna medicina u smislu zasebnog medicinskog sustava koji podrazumijeva različite preventivne, dijagnostičke, tera-peutske i rehabilitacijske metode. Neke od tih tehnika odbacila je školska medicina u ranijim razdobljima ili su to metode karakteristične za druga društva i kulture. U zapadnim zemljama najčešći je naziv komplementarna medicina, 7  što podrazumijeva spajanje sa službenim zdravstvenim sustavom u smislu dopune postojećim službenim terapijama. Osnovni načini liječenja u narodnoj medicini bili su liječenje biljem, magijom kao i liječenja temeljena na religioznim uvjerenjima, a to su ujedno načini kojima i dana-šnja alternativna medicina liječi svoje pacijente. Mnogi magijski postupci i vjerovanja koji su pripadali praksi narodne medicine, danas se nazivaju ezoterikom i tretiraju kao dio alternativne medicine.  Autori koji su se bavili problematikom službene i neslužbene medicine nemaju jedin-stven stav prema današnjem shvaćanju narodne medicine. Dok jedni smatraju alter-nativnu medicinu modernim oblikom narodne medicine, drugi ukazuju na to da je današnji kontekst u kojem se koristi alternativna medicina, premda podrazumijeva i metode narodne medicine, bitno drugačiji od onog u 19. i početkom 20. stoljeća, po-kazujući kako današnja upotreba narodne medicine ima drugačije ideološke, gospo-darske i društvene pretpostavke (Židov, 2000:151). Ja sam također sklonija prihvatiti ovo drugo mišljenje. Predmet, metoda i cilj istraživanja Ovaj rad dio je šireg istraživanja o narodnoj medicini u Hrvatskoj, u obliku u kojem se ona prakticira od kraja 19. stoljeća do danas. 8  Cilj je istraživanja bio prikupiti po- 6  Tijekom 20. stoljeća nazivi za neslužbenu medicinu mijenjali su se; od nadriliječništva (početkom stolje-ća pod nadriliječništvom su se uglavnom podrazumijevale prakse narodne medicine) preko alternativne medicine sedamdesetih godina do komplementarne medicine devedesetih, što na neki način svjedoči o procesu sve većeg javnog prihvaćanja i priznavanja neslužbene medicine. 7  U svibnju 1997. Europski parlament usvojio je Rezoluciju o neslužbenoj medicini. Rezolucija preporuču- je uključivanje osnova neslužbene medicine u službenu liječničku edukaciju i podržava daljnja istraživanja u tom smjeru (Buklijaš, 1999:1). 8  Najveći dio podataka o narodnoj medicini iznesenih u tekstu, prikupljen je u razdoblju između 2000. i 2001. godine kada sam zajedno s kolegicom Mirjanom Randić pripremala izložbu  Narodna medicina . U tom  106 Etnološka istraživanja  /   Ethnological Researches datke o različitim shvaćanjima bolesti, te različitim praksama liječenja i vjerovanjima povezanim s njime u seoskim i gradskim sredinama u Hrvatskoj. Osobitu pažnju u ovom radu posvetila sam praktičarima narodne medicine, kao i njihovoj ulozi u za- jednici u kojoj žive i djeluju. Željela sam ispitati tko su današnji pacijenti koji koriste usluge praktičara narodne medicine i zašto. U radu se pokušavaju utvrditi njihove funkcije i promjene tih funkcija tijekom vremena. S obzirom da je danas kontekst narodne medicine bitno izmijenjen te da je ponuda alternativnih načina liječenja puno veća nego prije sto godina, nastojala sam istražiti one tradicije koje su postojale u našim krajevima u prošlosti, a postoje i danas, kako u gradu tako i na selu. 9  Podaci prikupljeni terenskim istraživanjem uspoređeni su i upotpunjeni starijom građom s istog područja, iz vremena prelaska 19. u 20. stoljeće. Ta je građa najvećim dijelom objavljena u Zbornicima za narodni život i običaje južnih Slavena. 10  U Zbor-nicima postoji mnoštvo podataka o liječenju, posebno u monografskim prikazima Otoka kod Vinkovaca, Vrbnika na Krku, Samobora, Prigorja, Poljica i Bukovice, gdje se uz pojedinu bolest navode i različite metode liječenja. Svakodnevni život, pa tako i  bolest u spomenutim su monografijama prikazani vrlo realistično. Osobito su drago-cjeni podaci u kojima su izneseni stavovi o praktičarima narodne medicine.Osim toga, u Zbornicima su objavljene i neke ljekaruše 11  s područja Hrvatske, koje potječu iz 18. i 19. stoljeća, pa stoga predstavljaju važan dokument za praćenje konti-nuiteta određenih pojava. Premda se važnim kriterijem razgraničenja između znan-stvene i narodne medicine smatrala usmenost, 12  upravo nam ljekaruše kao i pučke knjižice i kalendari svjedoče da se narodna medicina u prošlosti, kao ni ona u sada- vremenu bile smo na ispitivanjima u Lici, Slavoniji, Podravini, Međimurju, Zagrebu i zagrebačkoj okolici, okolici Samobora, Zadru i zadarskoj okolici, Istri i Posavini. No istraživanjem narodne medicine bavila sam se i u okviru timskih muzejskih istraživanja (Žumberak 1995./1996., Pisarovina 1997., Gorski kotar 2003., Ivanić Grad i okolica 2003./2004.). Dio tih istraživanja prezentiran je izložbom “Narodna medicina”, po-pratnim katalogom i filmom o ljudima koji se bave liječenjem koristeći tehnike i metode narodne medici-ne. Sva prikupljena građa pohranjena je u Dokumentaciji Etnografskog muzeja u Zagrebu. 9  Osobito u istraživanju narodne medicine postajemo svjesni koliko je teško proučavati narodnu kulturu kao zasebni fenomen. Iste stavove, prakse i vjerovanja vezana uz zdravlje i bolest koji su svojstveni nižim slojevima mogu dijeliti i pripadnici viših slojeva. 10   Zbornike  je izdavala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, a počeli su se tiskati na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kada sazrijeva misao o narodopisu ili narodoslovlju kao znanstvenoj disciplini, pa  Akademija potiče proučavanje narodnog života u svim njegovim oblicima. Godine 1898. u drugoj knjizi Zbornika  objavljena je uputa o načinu prikupljanja podataka pod naslovom Osnova za sabiranje i proučavanje  građe o narodnom životu,  koju je sastavio Antun Radić. Na temelju Radićeve upitnice skupljena je vrijedna etnografska građa. 11    Ljekaruše  su zbirke recepata i uputa za liječenje bolesti ljudi i životinja. Najčešće su ih pisali svećenici kao pripadnici najobrazovanijeg sloja često dopisujući i metode pučke medicine. 12  Osim toga, valja naglasiti da se tradicija koja je postojala u prošlosti nije nikad neizmijenjena prenosila iz generacije u generaciju. Pri svakom prijenosu dodavali su se neki novi elementi, često iz tada suvremene službene medicine, nešto bi se izmijenilo ili izostavilo. Između elitne i neelitne kulture oduvijek je posto- jala komunikacija. Usporedbe pisanih popularnih tekstova o liječenju ljudi i životinja, tekstova školske medicine i zapisa usmene predaje s područja narodne medicine pokazuju prožimanje usmenih i pisanih tradicija (Loux, 1993:306).
We Need Your Support
Thank you for visiting our website and your interest in our free products and services. We are nonprofit website to share and download documents. To the running of this website, we need your help to support us.

Thanks to everyone for your continued support.

No, Thanks